taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Mittwoch, 9. November 2011

Medresa sna...





 
Uronih u Mnemozininu rijeku i osjetih protok vremena. U kapljicama se zrcale prohujale godine. Pitam se koliko kapljica će još dotaknuti ovaj trenutak spoznaje. Karađoz mi se pakosno smiješi i poziva me u teatar sjena. U njegovom vremenu nema slika, samo ispisane riječi koje se slijevaju niz zidove hrama i nestaju u jecaju tišine. Zaustavljam se u praznini, oko mene plešu marionete, govore nerazumnim jezikome neke meni nepoznate divljine. Što se to događa na pozornici ovog trenutka buđenja? Što li se krije iza kulisa koje zamagljuju pogled i odvraćaju me od istine. Marionete plešu svoj đavolji ples i pretaču svjetlost u sjene stvarnosti. Dodiruje me kaplja sjete i odnosi u neko drugo vrijeme. Nestajem iz sebe same, nema me u trenutku. Lakrdijaš triumfira osmijehom lažnog naklona. Tišina postaje nesnosna. Nema me, a znam da sam tu. Osjećam kako stanićje jeca neizgovorenim istinama. Stvarnost se gubi u maglovitom oblaku koji lebdi nad teatrom sjena. Iza kulisa se uzdiže zlatna hostija i najavljuje kraj predstave. Srce se budi iz trnoružicinog sna. Đulistanom se širi miris ruža, a iz šedrvana pršte kapi novih trenutaka. Tko sam ja u ovoj nenapisanoj priči? Koji dio mene uzmiće i nestaje u stranicama knjige koja ne postoji na regalima naše kućne biblioteke? Živim li neki prošli život utkan u neku drevnu inkarnaciju? Budim se i čujem zvuke neke daleke glazbe koja me vraća u stvarnost. Na obroncima svjesti iskri jutrenje. Ulazim u koridor mlade svjetlosti. Teatar sjena nestaje iz mog dušokruga.  Vidim sebe u odori praskozorja, vidim rađanje ljubavi. Ti ulaziš u trenutak darujući mi buket nježnih pupoljaka na čijim laticama bjlešte kapi jutarnje rose. Dlanom uklanjaš mrežu koju je lakrdijaš spretno spleo oko mene i bacio u bezdan nepostojanja. Pretvorio me u siluetu one davne žene koja je sanjala ćilibarski pogled dječaka očiju boje sna. Poljupcem otklanjaš kapljice gorčine sa mojih usana i daruješ mi okus medovine rođene na obroncima zelene rijeke u kojoj smo slušali tišinu. Sjećam se početka priče. Vodio si me ulicama svoga djetinjstva, na prastarom mostu si mi darovao prsten i uveo me u medresu sna. Deja vu. Budim se i nastavljam sanjati lijepe privide.

http://umijece-vremena.blogspot.com


Keine Kommentare: